Pisana povijest Lovrana seže još iz VII. stoljeća kada se Lovran spominje pod imenom Lauriana, no njegovo nastajanje, prema legendi, pet je stoljeća starije vezano uz rimskog državnika Marcusa Agripe, koji je u I. stoljeću na mjestu današnjeg Lovrana dao izgraditi svoju ljetnu rezidenciju.

Gospodarski razvoj ,koji Lovran bilježi u narednim stoljećima, uvjetovan je izuzetnim geografskim položajem i klimom. Pomorstvo i brodogradnja sa jedne, te uspijevanje mnogih mediteranskih kultura sa druge strane i trgovina kojom je sve objedinjeno osiguravali su stanovnicima Lovrana razvijeno gospodarstvo.
Stoljećima Lovran održava jaku trgovinsku razmjenu s Rijekom, Pulom, Trstom, Senjom te drugim priobalnim mjestima. Trguje se voćem, povrćem, vinom, maslinovim uljem i ribom.

U ranom srednjem vijeku grad poprima arhitektonska obilježja karakteristična za primorske gradove. Biva opasan zidnima i kulama sa trima stražom čuvanih gradskih vrata. Unutar zidina gradsku jezgru karakteziraju kamenom popločane uske ulice i gusto izgrađene kuće, uglavnom dvokatnice. Trg Svetoga Jurja, zaštitnika grada, središte je javnog, vjerskog i kulturnog života. Na njemu su smješteni župna crkva izgrađena u XII. stoljeću u romaničkom stilu , glavna gradska kula kao sjedište vojne posade grada, koja je s vremenom postala i simbol Lovrana, te svjetovna uprava grada smještena u objektu nasuprot crkve sv. Jurja.
Snažno gospodarstvo odrazilo se u velikoj mjeri i na arhitekturu ,tako da Lovran obiluje i nizom manjih crkvica te objekata sa izuzetnim detaljima na pročeljima, od kojih su mnogi sačuvani do današnjeg dana.

Lovran se kao turističko središte počinje razvijati u XIX. stoljeću, a na prelazu stoljeća kao takvo doživljava pravu ekspanziju. Sve je manja upotreba tradicionalnih brodica u trgovinskoj razmjeni i sve jače isticanje Lovrana kao lječilišta i turističkog središta od strane tadašnjih vlasti. 1878. Istarski sabor u Poreču proglašava Lovran klimatskim lječilištem. Zdravstvene blagodati ovog podneblja uočili su pojedini vladari i velikodostojnici još u mnogo ranijoj povijesti .

Stanovnici Lovrana brzo su se prilagodili nastalim promjenama i u idućim godinama uz morsku obalu niču pansioni, hoteli, vile i zdravstveni sanatoriji , raskošno uređeni perivoji sa obiljem cvijeća, čempresa, magnolija, pinija , palmi. . . Na prijelazu stoljeća Lovran postaje omiljen kod tadašnje austougarske aristokracije, političkih ličnosti, bankarskih i financijskih močnika, ali isto tako i umjetnika.
Ubrzo se izgrađuje i čuveno šetalište lungomare dugo 12 kilometara koje povezuju Lovran, Opatiju i Volosko.
Kroz XX. stoljeće Lovran nastavlja svoj put kao lječilišna i turistička destinacija uspjevajući zadržati svoj identitet, oduprijeviši se trendovima masovnog turizma iz šezdesetih i sedamdesetih godina.